Djelo Nikole Šopa – terra incognita

Iako se za razliku od brojnih gotovo zaboravljenih pisaca (poput Đure Sudete i Viktora Vide) uspio izvući iz osamljenih književnih margina te se donekle etablirati u hrvatskom kanonu, Nikola Šop i dalje stoji zasjenjen jačim blještavilom pisaca poput Miroslava Krleže i Tina Ujevića koji se drže svojevrsnom paradigmom moderne hrvatske književnosti. Ni za života nije bio postavljen na pijedestal na kakvome su bili oni i njima slični. Ono što je stvarao (posebice nakon Drugoga svjetskog rata) odudaralo je od glavnih struja suvremene hrvatske književnosti.

Šopovo mjesto u kanonu

Dok su spomenuti Krleža i Ujević svojevremeno gledali kako napraviti odmak od zadane tradicije zaplovivši avangardnim vodama, Šop se temeljito bavio latinskim pjesnicima i pisao intimne pastoralne stihove koji su s vremenom rasli u svojoj apstraktnosti. To nije bio izraz Šopove osebujnosti nedorasle izazovu vremena, nego njegova izvanrednog književnog umijeća. Šop je uspio stvoriti opus koji nadilazi vremenite okvire u kojima je radio. Iza tih intimnih pastorala, čudnovatog Isusa i astralnih apstrakcija leži duboko i precizno promišljanje o ljudskom postojanju i njegovu smislu. Ta činjenica promiče većini ljudi koji se susreću s njegovim djelom, u kojem vide tek simpatičnog, ali ipak priprostog pjesnika. Nije ni rijetkost da upućeniji poznavatelji moderne hrvatske književnosti staju na toj karikaturi ili je tek proširuju kako bi opravdali njegovo mjesto u kanonu. Srećom, ipak postoje istinski poklonici Šopova djela koji su posvetili svoj profesionalni život proučavanju njegova opusa, ali njihovi rezultati ne uspijevaju u cijelosti izmijeniti ovu zadanu percepciju.

Nikola Šop / Izvor Večernji list BiH

Kritika o Šopu

Veliku zahvalnost dugujemo poduzetnim teoretičarima poput Branimira Donata, Zvonimira Mrkonjića i Fedore Ferluga Petronio – uz koje vrijedi spomenuti i Mladena Machieda, Miroslava Palametu, Dragu Šimundžu, Deana Slavića i druge – čiji su  plodni radovi uvelike osvijetlili narav Šopovih tekstova. Iako su objavljeni brojni članci i monografije koje obrađuju Šopov opus u cjelini, i dalje postoji nedostatak njegove nerelevantnosti izvan krugova upućenih stručnjaka. Raspršenost i teška dostupnost ovih radova podigla je visok zid erudicije preko kojeg se uspinju samo najuporniji istraživači Šopova lika i djela.

Taj zid još (na)više podiže i teška dostupnost cjelovitih Šopovih tekstova. Prosječan čitatelj ograničen je uglavnom na izbor iz njegova djela, koji ukazuje tek na to da je autor nešto kvalitetno stvarao. Ti izbori često naglašavaju ranu fazu Šopova pjesništva (poput zbirke Isus i moja sjena iz 1934), okrnjujući njegovu intrigantnu i plodnu „kozmičku“ fazu (poput zbirki Svemirski pohodi iz 1957. i Astralije iz 1961), stvarajući tako nedorečenu i pogrešnu percepciju o njegovu djelu. Konačno, dodatni izazov za kvalitetno (s)poznavanje njegova djela proizlazi iz raznovrsnosti njegove kritike koja još čeka nekoga tko će napraviti sintezu dostojnu stvarne Šopove veličine.

Izd. Mladost, Zagreb, 1961.

Izd. MH, Zagreb, 2006.

O radu i djelu Nikole Šopa

U cjelini bismo Šopove komentatore mogli podijeliti na redukcioniste i konkretne poznavatelje. Redukcionisti zanemaruju suptilnost i složenost Šopove misli i izraza, predstavljajući često pojednostavljenu sliku koja više odgovara njihovim predodžbama i pretpostavkama nego onome što je sam autor zaista napisao. Kao dva paradigmatska primjera redukcionista možemo navesti Petra Grgeca (Na pola puta) i Sašu Vereša (Nikola Šop). Obojica su bili pobornici Šopa kao pjesnika „posebnije“ duhovnosti čiji senzibiliteti izmiču „tradicionalnim“ i „propisanim“ ograničenjima kršćanstva, s time da se prvi zgražao nad tim, a drugi je otvoreno hvalio takav Šopov „postupak“. S druge strane imamo konkretne poznavatelje koji su se uhvatili ukoštac s problematikom Šopova slojevitog stvaralaštva te došli do zanimljivih uvida. Problem koji se pojavljuje kod konkretnijih poznavatelja jest raznolikost i time nedorečenost pojedinih stručnjaka. Dok će s jedne strane autori poput Donata i Fedore Ferluga Petronio (pre)naglašavati egzistencijalističku narav Šopova književnog stvaralaštva, drugi će autori poput Drage Šimundže i Nedjeljka Mihanovića (pre)naglašavati kršćanski aspekt njegova izričaja. Zaključci jednih i drugih stoga nalaze tek djelomičnu primjenjivost, bez postizanja nužne cjelovitosti koja bi potpunije rasvijetlila narav Šopova djela.

Usprkos takvim razilaženjima, iščitavajući mnogovrsnu kritiku o Šopu možemo ukazati na tri bitne stavke njegova stvaralaštva koje mogu poslužiti kao smjernice za buduću sintezu. Prva je ta da njegovo djelo možemo spoznati tek kada ga promotrimo u cjelini, što nije tek floskulativno induktivno zaključivanje. Čitatelji Nikole Šopa moraju biti svjesni činjenice da je njegovo stvaralaštvo od svojih početaka u (Kraljevini!) Jugoslaviji do smrti 1982. godine tematski i motivski jasno uvezano. Paradigmatski primjer Šopova trajnog promišljanja lajtmotiv je pijetla koji prolazi kroz razne transformacije (Panegirik pijetlima, Mladić bdije kraj mrtva pijetla, Isus i ja pred gradskim pijetlom, Svemirski prizor s pijetlom).

Potreba za cjelovitom sintezom

Druga bitna stavka je činjenica da se Šop bavi krajnjim pitanjima ljudskog postojanja i njegova smisla, i u taj okvir ulaze teme otuđenosti od svijeta, sraz između vremenitog i osjećaja ljudske izmještenosti koju Šop pokušava nadvladati. Njegova zbirka Isus i moja sjena, posebice odjeljak S mojim Isusom, predstavlja meditaciju nad svijetom koji je mehanicizam dehumanizirao i lišio iskonskog dostojanstva. Njegova kozmička faza, ponajviše zbirke Svemirski pohodi i Astralije označavaju grčevit pothvat nadilaženja takvog svijeta.

Treća bitna stavka je isprepletanje kršćanskog svjetonazora i egzistencijalne tjeskobe. Šopovo kršćansko shvaćanje svijeta prožeto je franjevačkim promišljanjem koje se u svojoj radikalnosti nametnulo odmah u njegovoj prvoj zbirci Pjesme siromašnog sina iz 1926. Promišljanje o krajnjoj egzistenciji nesumnjivo proizlazi iz teškog odrastanja te kasnijih životnih okolnosti koje su ga postupno prikovale za krevet iz kojeg se nije micao sve do svoje smrti. Uslijed ovakvih utjecaja, Šop u svome stvaralaštvu nije upao u manire ni patetičnog duhovnjaka ni ciničnog nihilista, nego je poput klasičnih autora na koje se ugledao pokušavao iznova razjasniti pitanja na koja nas postojanje kao takvo upućuje.

Nije potrebno previše napominjati kako će prenaglašavanje jedne stavke nauštrb druge zapriječiti put temeljitijem razumijevanju Šopova djela. Imajući ovo sve u vidu, raznolikost kritike o Šopu ne predstavlja prepreku nego priliku upravo za temeljitije razumijevanje njegova djela te za stvaranje cjelovite sinteze koja će ga afirmirati kao velikog književnika. Šopovo djelo to zaslužuje, a nakon 120 godina od njegova rođenja, vrijeme je da iziđe iz skrovitosti koja mu se nametnula.